When they all make you feel like you're a problem girl, remember you're no problem at all
Puca me malo predispitna groznica. Nekako mi se čini da ovo nikada neću položiti...a tak mi je dobro išlo...damn. I nije ni fora u prolasku, fora je u tome da ne radim. Jednostavno me uhvati neka frka ili nešto i ne mogu, ne mogu... Iskreno, nije mi to jasno, kao da se predajem, kao da namjerno ne želim to položiti...ne prepoznajem se više. Žao mi je što ovdje dolazim samo cmoljiti, ali odavno sam već shvatila da za to i koristim ovaj blog, so peace with you, girl. I tako lagano propadam...što se tiče faksa... I nekako mi se više ne da. Želim živjeti život. Jedini problem je što je taj život zamišljen lijepo i luksuzno, a bez faksa sve to pada u vodu. Da se razumijemo, neću ni s faksom bog zna kako živjeti (pogotovo ne luksuzno), ali se nadam da će to doći usput, možda kad se posvetim stvarima koje zaista volim. Osjećam se kao da ne mogu vladati svojim životom...tu je faks koji čeka da ga završim i on me sputava u svemu. Nekoliko puta sam već mislila odustati, ali ne isplati mi se kako god okrenem. 1. uopće mi loše ne ide (sad u zadnje vrijeme malo nisam sva svoja), 2. kod kuće ne želim konstantno biti jer ne živim u nekom normalnom mjestu 3. s faksom poslije mogu živjeti život kakav sam si zamislila 4. ne mogu se svesti na rang svih onih koji imaju trogodišnje srednje, jednostavno ti ljudi nisu moj tip. Nije da ne mogu s njima porazgovarati, možda čak i družiti se, nije da biram prema tome, ali...u mojoj sredini su svi takvi katastrofa. Ma, uglavnom, nema smisla. Tako da, nadam se da ću uspješno odrobijati ovu godinu, na sljedeću računam da bi trebala biti ok. Trebala. Damn (vezano uz jednu pjesmu). :)
Not as we
Evo javljam se na brzinu čisto da nešto objavim i to nakon što sam nekoliko sati provela glupirajući se online umjesto da sam učila. Ili spavala. Ponovno radim iste gluposti. Ali nema veze, sutra je novi dan, samo se treba naspavati i hrabro dalje pa će biti i bolje. Fax mi je u banani u odnosu na ono što je bilo prije... jer jednostavno mi se ne da i sve mi je komplicirano... Bit će da nekako imam osjećaj da više ne mogu, a to zapravo i jest najopasniji dio svega. No, nije ni to bitno.... samo malo zdravlja i stabilnosti i to je to. I da, znam zašto sam pukla i zašto pucam lately... Napokon je došao trenutak za priznati. Da...ja bih dečka...nekog normalnog i simpa dečka uz nekih 5 uvjeta koliko sam ih uspjela danas nabrojati...ali nema, nema i nema toga... Mogla bih pokušati s nekim...bilo kim...nekim subotnjim one-night-standom, ali to si ne bih mogla oprostiti sljedećih 100 godina, a drugih baš opcija nema. Grhhhhh.... grrrr.... da, ljuta sam, jesam, dammit :)
Bed of lies...
I've already started this post and have a few sentences that do not say anything. They would have, if there was more of them. There's that song that occupied me, my thoughts...don't know, makes me feel like I'm a part of some movie, like I have simple and interesting life as caracters in movies have. I wanted, but I really wanted to go to bed 40 minutes ago (although I'm typing this in my bed, I'm not sleeping). These few sentences also say nothing but I'll leave them be...and, remember...never sleep in your Bed of Lies...enjoy the song...
(...)
Don't think that I can take another empty moment
Don't think that I can fake another hollow smile
It's not enough just to be lonely
Don't think that I could take another talk about it
Just like me you got needs
And they're only a whisper away
And we softly surrender
To these lives that we've tendered away
No I would not sleep in this bed of lies
So toss me out and turn in
And there'll be no rest for these tired eyes
I'm marking it down to learning
I am
Don't wanna be the one who turns the whole thing over
Don't wanna be somewhere where I just don't belong
Where it's not enough just be sorry
Don't you know I feel the darkness closing in
Tried to be more than me
And I gave till it all went away
And we've only surrendered
To the worst part of these winters we've made
No I would not sleep in this bed of lies
So toss me out and turn in
And there'll be no rest for these tired eyes
I'm marking it down to learning
I am
I am all that I'll ever be
When you - lay your hands
Over me but don't go weak on me now
I know that it's weak
But God help me I need this
I will not sleep in this bed of lies
So toss me out and turn in
And there'll be no rest for these tired eyes
I'm marking it down to learning
I'm marking it down to learning
'Cause I am
I just want to say...
I just want to say I'm alive. Potpuno alive, poprilično sretna uz poneke bespotrebne misli...uglavnom, ukratko, još uvijek nesređena u potpunosti. Ali valjda učimo kroz život pa onda...nije bitno.
[next paragraph: Jučer sam se dosta dobro provela, zapravo bilo je pozitivno iznenađujuće pa mogu reći da je bio poprilično dobar provod. Nisam mogla vjerovati da se to zaista događa, kao i još neke sitnice u zadnjih par dana. A sve što radim je razmišljanje o otprilike 10 stvari u životu zbog kojih sam zahvalna ("The Secret").]
Ovo bi bilo sve od mene za sada, i vjerojatno za mnogo kasnije. Nemam inspiracije, niti nešto na umu o čemu bih željela pisati. Sada je stvarno vrijeme za krevet....
If everyone cared and nobody cried
Opet sam dopustila da me nekoliko riječi baci u bedaru. I opet. I ponovno. I opet ih mrzim. Sve ih mrzim. Mrzim život. U biti, ne mrzim ga, ali nije za mene. Nisam dovoljno licemjerna i peterolična(dvolična) da mogu... Ali probavit ću to i ovaj put. Što te ne ubije, ojača te. Ili te možda nauči pameti dok ne zaboraviš ono što si naučio. Bit će da je to. U biti, što ja to govorim? Nisu riječi krive, niti je kriv onaj tko ih je izrekao. Sve je to u meni. Ne mrzim život. Ne mrzim ljude. Ok, njih mrzim. Jer ljudi su općenito gadni. A život je lijep kad si ga tako složiš, kada shvatiš da nisu riječi krive što sam zbedirana. Nisu ni ljudi, jer oni su samo jadni, predvidivi i glupi ljudi. Uvijek isto "vrte" i nikad im ne dosadi. Ma, svi smo mi isti. Death to the world. :D
Immortality
Nije mi baš trenutak za pisanje, ali ipak odlučih javiti se. Stalno razmišljam kako moram to učiniti, a nikako. Tim više, dobila sam inspiraciju nakon što me „prijateljica“ otpilila vezano uz izlazak van. Baš me otpiljuju u zadnje vrijeme. Prijateljice. Dogovorimo se i onda boom…ne mogu, sorry. Cool. Neću više ni s kim van pa će biti cool. Neću više zaključivati da se družim s hrpom kretena. Samo ću se tako ponašati. A kako? Ne znam. Ali ne ovako, to zasigurno. Tj. ne bih trebala, a trebati i činiti je... znate već. Nekako mi se čini da polagano uplovljavam u svoju „za sve me boli briga“ fazu and it feels so good. Da, zaboravljam da se nisam javljala već dugo…nemam ispita so I'm home and happy. Nisam još uvijek onako kako bih trebala biti, ali osjećam mali pomak. Samo, bojim se da bi se sve ovo dobro raspoloženje moglo srušiti kao kula od karata (neću reći „pijeska“) kada se vratim u… khm…ondje gdje studiram. Sada mi je kod kuće odlično. Odlično mi je i ondje gdje sam išla u srednju. Bar mislim. Čini se da je koban samo onaj dio u kojemu trenutno obitavam. Prije je bilo kobno mjesto gdje sam išla u srednju, sada ovo gdje idem na faks. Nikad mir. A zašto? Kladim se da bih prodisala kada bih sutra doznala da imam tumor ili neku malignu bolest. Možda bih onda otvorila oči zapravo. Jer jednu stvar jesam shvatila prelaskom iz srednje na faks. To je da su neka životna razdoblja prolazna pa se zbog njih ne treba brinuti. Kada sam došla na faks bilo mi je čudno da postoji neki drugi „svijet“ koji nije srednja škola, da postoje drugi ljudi i ostalo. Iako, na kraju se ispostavilo da su ljudi svugdje isti. Ali, vjerojatno nije stvar u ljudima. Stvar je u tome da bih se ja trebala prilagoditi njima jer takvi su kakvi jesu. Da se razumijemo, nisam ni ja savršena, jako, jako daleko od toga, ali ljute me neki postupci drugih. Ljute me i više nego što bi trebali. To je također jedan od mojih problema. Gotta fuck that all off. And then I'm gonna be fine.
(Početni dio odjeljka je obrisan pa bi se ovo što slijedi trebalo shvatiti kao nastavak misli jer su neke rečenice obrisane.) (…) A neka ocjena me neće učiniti boljom osobom. To će biti tako jedino u očima drugih, a to me ne bi trebalo zamarati. Ne bi trebalo. Ali zamara me. No, barem je prvi korak riješen. Ja sam zadovoljna onim što sam postigla. A za druge…tu se moram srediti. Samopouzdanje moje, zovem te u pomoć. Nekako mi se čini da te nema. Jesam li u pravu? Druga stvar. Ali opet ista stvar. Samo se radi o drugoj stvari, trećoj, a u pozadini svih je taj jedan… da nisam uredu sama sa sobom. Sada jesam, ali inače nisam. Koga se to bojim? Tko je to bolji i vrjedniji od mene? Po čemu? Objektivno pogledavši…nitko. Gledajući iz moje uobičajene perspektive: svatko. I naravno, u tom, predivnim mislima popraćenom, stanju bojim se svega i svakoga. I naravno, što onda imam od svega toga? Od činjenice da sam mlada, da imam život pred sobom i sve mogućnosti otvorene? Da, otvorene su, samo što sam preograničena da bih to vidjela. Ne samo ja. Svi. Svi smo samo usmjereni na ponos i gluposti. Istina, ne treba dati drugima da te gaze i treba pokazati zube, ali uredu je i oprostiti. To sam danas učinila. Mislim nemam što oprostiti. Kada je netko idiot, idiot je. Ali barem je na nekim poljima žena uredu pa ono…ajd idem održati odnos s onima s kojima se da imalo. Khm…oduljila sam malo, a liči mi na osobno blebetanje, i to bespotrebno. O čemu sam ono htjela…o social networkingu (kako ga ne podnosim), o tome kako ne podnosim pretvaranja koja ljudi upražnjavaju, samoprecjenjivanju (o tome već jesam) i ne znam o čemu još. Malo sam čitala danas o indigo djeci, a prije sam čitala o njima…i podsjetilo me da imamo neka zajednička obilježja. Zanimljivi su. Voljela bih upoznati jednoga/jednu. Mislim da bismo se slagali u mišljenjima o mnogim temama. Ali, pustimo upoznavanje. Ionako sam shvatila da to baš nema smisla. I sada, na faksu, čini se da lagano postaje jednako kao prije. Što se više upoznaješ s ljudima, uočavaš više razlika, a neke razlike ne mogu progutati. Što je najgore, ne mogu se ni pretvarati da ih gutam. Niti želim. Trudim se cijelo vrijeme odbaciti to, ali mislim da i dalje čekam nekoga tko će biti za mrvicu drugačiji, netko s kime ću moći. Ali sumnjam, jako sumnjam da će se to dogoditi. Ponajviše zato što ni ja više nisam ona osoba koja sam bila. Ne trudim se više previše razumjeti ljude (barem mi se tako čini). Često mi se ne da odgovarati na poruke tih licemjera jer su prethodno na neki način učinili da se loše osjećam. A nisam ni ja puno bolja. Netko mi se javi sms-om, a ja ne odgovaram na poruke. Zašto bi mi se onda taj netko uopće više javio? Ne znam. Ne ispunjava me ništa. Zapravo, ne osjećam nikakvu prazninu, ali nisam zainteresirana za održavanje nekih takozvanih prijateljstava i sličnih gluposti. Nije prvi put, ali nekako sam se nadala da će sada biti malo drugačije. Isprva nisam, ali sam se lakomo navukla na tu pomisao kada je sve krenulo čak i bolje nego što sam očekivala. A sada je glupost. Kao i uvijek do sada. Ali kažem, nije stvar u ljudima, vjerojatno je u meni. Vjerojatno očekujem previše. Očekujem čak da kada se s nekim dogovorim za izići van da se to zaista i dogodi!? Očekujem da će netko tko samo blebeće o svojim problemima pokušati saslušati mene nakon što ja njegove probleme odslušam i redovito se potrudim utješiti osobu?! Upitnici i uskličnici su ovdje kako bi izrazili moje čuđenje nad time što se tome uopće čudim. Ali, nije važno. Zaista nije. Sve je dobro sada. I'm home. I'm happy.
Empty
Bila sam počela pisati neki glupi post koji sam odlučila ne objaviti. Bio je ispunjen s previše neugodnih rečenica o meni. Možda ne previše, ali bile su nepotrebne. Nije to bio „moj“ post. Hm…u novoj sam godini…2008…baš me zanima što će mi donijeti… Zapravo, donijet će mi samo ono što si sama priredim. Život je zanimljiv kada ga se uzme u svoje ruke. Tada je najbolje jer osjećaš da se događaju stvari koje ti se ni u snu ne bi dogodile da si bio isti kao prije ili da si bio pasivan. Trenutno sam u nekom neopisivom raspoloženju…lošem raspoloženju. Potpuno sam nezainteresirana za sebe i sve oko sebe. Ma vraga. Neke gluposti mi se motaju po glavi čim se osjećam ovako bezveze. Zapravo ne osjećam se nikako. Odvratan osjećaj. Samo sjedim za kompom, mrštim se i tipkam. Možda bi bilo pametno ići spavati. Ponovno sam obrisala dobar komad natipkanih gluposti. Očito da baš nemam inspiracije za pisanje, a najgore je kad se silim pisati. Voljela bih znati zašto se ovako osjećam,ali očito to ovim postom neću moći postići. Onda mi samo ostaje da pozdravim ljude koji me još uvijek čitaju. You make me feel like a person. Maybe. Sometimes. Over & out. I'm empty.
My new time
Evo da konačno objavim taj prvi post nakon dugo vremena. Prošli vikend sam natipkala čitave dvije stranice u Wordu da mi se na kraju ne bi uspjele objaviti, a već sam bila zatvorila dokument i sve je nestalo. Ali zato sam se bila lijepo ispuhala. To su zapravo bile moje dvije stranice panike pred kolokvije. A na kraju je sve odlično završilo. Ne, nemam neke ekstra posebne rezultate, ali su rezultati kojima sam zadovoljna i koji mi daju snage za dalje. I, sviđa mi se moj faks. Zadovoljna sam. :) Jedino što još nije u redu je to što mi se znaju vratiti neke moje nesigurnosti pa se tu zakočim malo. Ali opet, ne može sve uvijek biti savršeno. Imala sam možda jedan poprilično dobar dio tamo negdje pred kraj škole, tj. između škole i faksa. Naravno, sad sam „upala“ u sve potpuno novo, što se vidi i iz naslova posta, ali začudo, sve je okej. Dobro, ne baš sve i uvijek, ali objektivno gledajući, super mi je. Jedino, kao što sam već rekla, dođe mi vrijeme kada samu sebe bacim u neke krive filmove. Čak su mi moji rekli da su se iznenadili kako sam se dobro snašla. Vjerojatno se to odnosilo na ono što sam jedva s kim imala izići subotom van. Nemam ni sada baš, ali zato preko dana, dakle inače u životu, imam ljude s kojima komuniciram. I odlično. Što mi više treba? Samo opuštenost, opuštenost i opuštenost. Ali trudim se. He he…sada mi se dogodilo da sam slučajno uspjela stisnuti Ctrl+A, samo je još trebalo da stisnem backspace pa da i ovaj post ode k vragu. :) E ne može! Ne dam! :) Hmm..počinjem razmišljati da bih se trebala okaniti postanja, valjda je to neki znak. Prošli put ne objavi, a ovaj put uspijem stisnuti kombinaciju tipki za označavanje cijelog teksta. Nadasve zanimljivo, da se čovjek zapita… :) Da nastavim…ne znam baš o čemu… Trebala bih ići spavati, ne bi mi škodilo. :) Ne znam, nekako me prestala inspiracija, a baš sam mislila da ću se raspisati. Zaista ne znam što više napisati. Ma ne trebam više ništa, u redu je i ovo. Važno je samo da s lijepim mislima, smirenošću pa čak i osmjehom na licu, idem spavati. I, da, Go!, drago mi je bilo pročitati da si, unatoč mom neobjavljivanju, ipak znao navratiti. Nisam nestala, ne još :)
I još nešto...
'Cause I'm trying to be somebody
I'm not trying to be somebody else
This life is mine I'm living
Don't you know me?
(…)
What they say
What they know
What they think won't ever bring me down
This life is mine and I am my own
3 Doors Down – Be Somebody
Here I come again
Čini se da sam opet počela s neprospavanim jutrima kada sjedim u sobi i slušam glazbu. Nije to ništa loše, ali nekako tjera me da se prisjetim da sam i prije tako, a na staro se ne želim vraćati. U vrijeme kada sam se pripremala za prijemni, počela sam normalnije živjeti. Normalnije u smislu da sam u 1 išla u krevet, budila se u 8:30. Nakon nekog vremena sam se budila u to vrijeme sama od sebe, a umor me počinjao hvatati već u 22 ili 23 sata nakon čega bih otišla u krevet. Zašto je to tako dobro? Zato što nisam provodila besane noći uz glazbu, a uz to obvezno idu razmišljanja o ovome i onome, uglavnom glupostima kojima si ne bih trebala puniti glavu, stvarima koje su me prije opterećivale, a koje su sada iza mene. Kako pišem o tome, ispada da je bilo tko zna što. Ništa posebno, ali za mene jako značajno. Bio bi red početi opet taj prijemni-režim. Lijepo je ujutro očekivati sunce…sjećam se kako sam otvarala vrata da uđe zraka, a onda čim se sunce digne, zatvaranje svega i zamračivanje prozora kako bi bilo što hladnije. To su bili oni uistinu topli dani, naporno topli. Ali, ne smeta mi to toliko. Više mi smeta zima i, još više, oblačno i/ili kišovito vrijeme. Nekada je i to lijepo,ali većinom podsjeća na one tmurne dane kada se kreće u nove radne pobjede (škola). Pokušat ću iskorijeniti te osjećaje. Zašto bi loše vrijeme utjecalo na moje raspoloženje? Što bismo da nema zime? Dosadilo bi nam ljeto? Baš me zanima kako bih se osjećala da je ljeti škola, a praznici kada je najtmurnije i najkišovitije. Ma sunce daje energiju i gotovo. Volim ljeto i gotovo. Voljet ću i jesen kada budu padale kiše i kada mi bude hladno, i kada mi bude dobro na faxu, i kada pomislim da je sve izgubljeno i kada mi bude najgore uvijek mi može biti dobro. Ma ima da se otvorim nekako…Zapravo ne znam želim li upoznavati previše ljudi. U jednu ruku se bojim toga, u drugu opet mislim da bi to bilo dobro jer bih imala više mogućnosti; ako neće jedan/jedna na piće, hoće netko drugi. Mislim da je najvažnije biti „u pokretu“. Pod tim mislim da se stalno nešto događa, da se uživa u životu, ispija kavica, ide u teretanu (baš me zanima kako ću se na ovo natjerati J ), ide bilo gdje, radi bilo što (u mnogo užem smislu, s obzirom da je tu riječ o meni – ipak se ne mogu još uvijek natjerati na mnogo toga). Uglavnom, mislim da ste shvatili. Dakle, prva važna činjenica je da ne znam još koja mi je verzija bolja: upoznavati ljude pa birati ili se povući, poneke upoznati i izdržati do kraja školovanja. Druga važna činjenica je da se bojim. Dobro, ljude koje budem upoznavala normalnim danom, na faxu, u kafiću ili gdje god, to je okej. A vikendom npr. se na neki način bojim upoznavati ljude jer mislim da bi mi mogli nešto loše napraviti, pogotovo suprotni spol. Samo vrtim kako će me netko silovati ili prisiliti na nešto. To je valjda onaj osjećaj da ne treba nikome vjerovati, samo što mislim da mi se tzv. strah od toga javio još prije kada sam vjerovala u ljude. Ma moram i to više pustiti, ali ne znam baš…ipak je bolje biti oprezan da ti se ništa ne dogodi, nego se opustiti, a onda te neka budala ubije u pojam. I, što uopće dečki očekuju od djevojke kojoj su platili piće? Nekako mi je glupo i jadno odbiti piće ako se određeni čini imalo okej. Neće me piće ubiti. Ali što onda nakon toga pića? To je vjerojatno individualno, ali zamolila bih muški spol mlađe populacije da se izjasni o ovoj temi. Što se toga tiče, imala sam jedno poprilično lijepo iskustvo, ali mislim da je to jedan slučaj na nekoliko milijuna. Samo se ne želim dovesti u neke glupe situacije, ne želim se bojati, želim se suočiti s tim kao sve ostale djevojke. Ma vraga. Sve te ostale djevojke bi željele „brijati“ s tim nekim dečkima. Ja to ne želim. Baš sam razmišljala kako bih i ja mogla početi s tim (u sklopu sveopće promjene u svom životu), ali sam shvatila da to ni najmanje ne želim i da neću biti glupa i prisiljavati se na nešto pa barem to značilo da ću ispasti nepristupačna kučka. A još kako bi to moglo izgledati… :D Kakvu facu znam složiti kada mi takve stvari nisu po volji…:D Ma zašto razmišljam uopće o tome? Sad mi se dobar dio o ovoj temi čini pomalo glup, ali neka mu bude. Osjećam da će sve to biti odlično. Zapravo, kada vidim koliko sam napredovala što se tiče razmišljanja, ponašanja i ostalih životnih stvari, u odnosu na prošlu godinu, shvatim da je moguće promijeniti stvari. A i mnogo toga sam postigla…završila srednju, upisala fax koji sam željela. Ovo je također jedna od promjena. Želim uživati u svojim uspjesima, a ne sada nakon što sam prošla više prijemnih, razmišljati kako to uopće nije bilo teško. I nije, ali ima i ljudi koji nisu prošli pa bih svakako trebala pogledati s nekim poštovanjem na sebe. Da, pisala sam o napretku… kao da sve lagano dolazi na svoje mjesto pa bi trebalo onda i ono što još nije na „svom mjestu“. Još će od mene na kraju ispasti osoba koja ima hrpu poznanika i koja se odlično nosi sa životom. Odlično nije nikada moguće, ali moguće je truditi se da bude odlično. Dosadna sam više, oduljila sam. Pozdrav!
